15.10.2015.

Polazak ispred škole u 5:30. Naravno, kao i uvijek netko je kasnio pa je i nastava kasnila jer smo čekali Sandija Papeša. Dočekali smo ga s negodovanjem, morao je malo otrpjeti našu nestrpljivost prije puta. Red spavanja, red glazbe, red viceva, red uputa o lijepom ponašanju učenika na izletima i terenskoj nastavi, … pa opet red uputa o lijepom ponašanju učenika, … pa opet, … i stigli smo na odredište. Sastanak s drugim školama bio je pred vojarnom u Vukovaru. Prvi smo stigli, upoznali vodiča Ivana, saznali daljnje obavijesti i plan predavanja. Doručkovali. U autobus i terenska nastava je započela.

Najprije smo posjetili Memorijalnu dvoranu Lavoslava Ružičke (uz Vladimira Preloga naš nobelovac) u kojoj je jedan od sudionika Domovinskog rata održao predavanje o uzrocima i povodu Domovinskog rata. Saznali smo i da ne bismo trebali samo pasivno slušati predavanja i sve ono što ćemo učiti na terenskoj nastavi, nego bismo trebali voditi zabilješke jer na kraju našeg dvodnevnog druženja održat će se kviz znanja među trima školama posjetiteljima Vukovara. Već smo počeli zbrajati snage i svi složno okrenuli se prema Ivi Mlakić i Sari Botinčan, našim snagama za sve predmete. Kratka šetnja Vukovarom do Vuke i Dunava.

Svjetska razglednica. Križ na ušću Vuke u Dunav jedan je od najljepših spomenika stradalima u Domovinskom ratu. Križ – koji je podignut 1998. godine u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Težak 40 tona visok 9,5 metara, napravljen od dvije vrste kamena – bračkog i pazinskog, uklesani su stihovi na glagoljici: „Navik on živi ki zgine pošteno“. Simbol uspomene, ali i opomene, autora Sime Vidulina, skulptora iz Pule.

Kratki odmor pa posjet Vukovarskoj bolnici – nemoguće je ostati ravnodušan nakon viđenog. Slika koja se ne da izbrisati. Glasovi koji odzvanjaju u ušima i nakon izlaska.

Kratka vožnja do obližnjeg restorana u kojem smo ručali, a onda punih trbuha u posjet Gradskom muzeju Vukovara smještenom u nekadašnji dvorac plemenitaške obitelji Eltz. Povijest čitavog slavonskog područja iz prostorije u prostoriju, šetnja stoljećima, nepoznatim nama licima, portretima pa konačno poznato „Borovo“ – „startasice“ i „borosane“ koje su glavni hit u Japanu. Koliko ti Japanci kasne u modi, hahaha? Kod nas su u muzejima, a kod njih moda! Kad su naši roditelji nosili startasice!!!!

Autobus – zbližavanje i zezancija s vodičem Ivanom. Slušamo životne priče današnjih Vukovaraca, što ih muči, kako žive. Priča nam o svom djetinjstvu. Prognaništvu, povratku u Vukovar. Stižemo do hostela „Zagreb“ u kojem ćemo prenoćiti. Dogovaramo sastanak u predvorju, gdje ćemo u obližnjoj dvorani gledati dokumentarni film o ekskumaciji koju su proveli i još je u tijeku kako bi se pridodala imena stvarnih ljudi ostacima koji su pronađeni u masovnim grobnicama. Večera. Slobodna večer, odlazak u obližnji disko-klub s učiteljima. Provod. Učitelji detektivi ne daju šetanje po sobama, tjeraju na spavanje!

16.10. 2015.

Buđenje. Kucanje po sobama. Sastanak u predvorju. Dogovor o današnjim predavanjima. Vožnja prema Trpinjskoj cesti – Groblju tenkova. Vodič Ivan pripovijeda o dragovoljcu Domovinskog rata Blagi Zadri i njegovom sinu Robertu. Podvigu kojim je Vukovar učinio gradom herojem. Upravo na današnji dan otkrivala se bista Blagi Zadri u Borovu naselju na Trpinjskoj cesti. Svečanom otkrivanju biste uz gradonačelnika i državnike prisustvovali smo i mi.

Krenuli smo put vojarne u Vukovaru, mjestu iz kojeg je i krenulo naše dvodnevno učenje. U vojarni dobro raspoložen, predavanje nam je održao Alojz Tomašević. On je bio dragovoljac Domovinskog rata i umirovljeni general Republike Hrvatske. Svaka pohvala, kao stručnjaku, profesoru, strpljivom predavaču za iscrpne informacije o vojnom naorožanju Hrvatske vojske '91. Odlično organizirano predavanje i hvala mu na strpljivosti i vještom manevriranju u približavanju kompliciranog vojnog naoružanja na tako jednostavan način. Puno postavljenih pitanja, puno odgovora.

Dobro raspoloženi krećemo put zadnjeg posjeta, Memorialnom centru „Ovčara“. Tihi smo u autobusu. Jedini glas koji čujemo dolazi iz mikrofona sprijeda autobusa. To naš vodič Ivan priča svoju životnu priču djetinjstva. Dotadašnje dobro raspoloženje ugasnulo je i promatramo ga sasvim drugačijim očima. Sve dotad viđeno u ta dva dana djelovalo je na nas, ali ne kao ova Ivanova priča. S nama je dva dana, zezao se, radio, organizirao nam ručak, bio tu za nas da nama bude dobro i takovog smo ga doživljavali, a onda sad priča priču. Priča kao da je to normalno. Priča o majci s dva sina. Jedan ima 7 godina, a drugog nosi u naručju, trogodišnjaka kojemu se na da hodati. Mali razmaženko. U pustoj noći pokušavaju prijeći Put kukuruzišta, u slobodu. Trče, fijuci metaka odzvanjaju,… uspjeli su. Priča o prognaništu u Zagrebu i povratku u Vukovar. Gledamo ga nekim drugim očima. Sada nam je još draži, odgovara na gomilu pitanja. Mogli smo se i pozdraviti s njim, a da ne saznamo njegovu priču. Hvala mu, i njemu kao i svima dobro raspoloženim Vukovarcima koji su se naradili ta dva dana da dobijemo što više informacija, što više utisaka i dan ovo putovanje ostane u lijepom i pozitivnom sjećanju.

Za kraj ti divni Vukovarci ostavili su nam posjet i razgledavanje Muzeja vučedolske kulture. Moderno zdanje,  kombinacija boje i svjetla, zelena okolina pokušalo nas je vratiti 3000 godina prije Krista. Dobili smo odgovor radi li se doista o golubici ili jarebici? Vodičica je ustrajno zastajala iz sobe u sobu i zanimljivim pričama jedne nama daleke kulture otkrivali smo polako da su možda u pojedinim sferama života bili napredniji nego li mi danas, a… živjeli su prije 3000 godina!!! Njihove keramičke posude, izrađivali su kalendare i natalne karte, svatko u obitelji koristio je svoj pribor za objedovanje, a tek odjeća… nimalo ne izgleda kao od prije 3000 godina… moderna.

Povratak kući. Umorni, neispavani, ali i dalje dobrog raspoloženja vraćamo se kući, u naš dragi Kloštar. Ne prije zadaće. Pogledajte isječke naših radova i dojmova.

8.a

Vukovar! Grad na obali Dunava, okupan kišom kao da i danas plače za svojim braniteljima. U zraku se osjeća neka svečana atmosfera… (Karlo Kranjčina)

Zašto se sve to moralo dogoditi? Zašto se ta djeca nisu mogla normalno igrati na igralištima, trčati za loptom s osmijehom na licu po parkovima? Imati moje djetinjstvo! Ne, netko je to morao uništiti, netko im je morao ukrasti djetinjstvo, dom i obitelj! (Matea Popović)

Eltz! Posljednja soba, Domovinski rat, uništenje pa je i ta soba projekcijama i izlozenim stvarima, doslovno izvučenima iz ruševina dvorca, dakle ne umjetnost, nego vraćena stvarnost jednog vremena…

… u bolnici je bilo doista zastrašujuće… odzvanjaju mi riječi vodičice… pacijentu pala „krmača“ između nogu… gledam crveno osvijetljenu rupu, ne mogu vjerovati, ne mogu zamisliti da se to doista dogodilo, ali jest!... pločice s imenima zrtava odvedenih iz bolnice, a kasnije i ubijenih… motaju mi se po mislima… (Matija Novak)

A onda smo se uputili put bolnice. Na prvi pogled, izvan bolnice, sve je izgledalo normalno, kao da se tu ništa nije dogodilo, ali ušavši u bolnicu… u tom podrumu, prije 25 godina boravili su ranjenici… za nekima se još traga. Izlazeći iz bolnice ponovno sam se osvrnula, više ništa nije izgledalo normalno! (Sara Đambo)

Najteze mi je bilo ući u Spomen dom Ovčaru. Gledati pronađene osobne predmete tih ljudi, promatrati dio njihove intime, a njihova lica se pojavljuju i nestaju ispred očiju… pa ponovo zabljesnu… pa se ugase… strašno… a svijeća ignorira i stalno gori… (Petra Domitrović)

…čitavo vrijeme me pratio neki meni nepoznat osjećaj… tuga… ponos… strah… ljutnja… bol… suze… sreća… tuga… ponos… (Adriana Novaković)

…tijekom ta dva dana najviše su me se dojmile ispovijesti našeg vodiča Ivana. Hvala ti, Ivane! Njegova zivotna priča i sad mi je pred očima… on osmogodišnjak, trčeći bjezi kukuruzištem, a majka u narucju nosi brata, trogodišnjaka i stalno se ogleda iza sebe, koliko još Ivan ima snage, a… granate padaju u njihovoj blizini. Hvala ti Ivane! (Marko Knezević)

… groblje… pokopani ljudi… krizevi… dva se izdvajaju… ne mogu vjerovati da je najmlađa zrtva stara samo 6 mjeseci, a najstarija 104 godine. Uništen je jedan početak i jedno čitavo stoljeće zivota. Ne razumijem kako čovjek može drugom čovjeku nanijeti toliku bol i patnju. Namjerno. (Tea Devčić)

Kukuruzni put – Put spasa, a… onda smo posjetili bolnicu. Kad to vidite srce vam stane od tuge.   (Josip Ahec)

… iščekivao sam polazak u Vukovar. Polazak u taj grad, grad pun mržnje i boli, grad koji je pao i ponovno ustao, grad koji je ostavljen sam bez nade, ali se borio do zadnjih udisaja… (Gabriel Jurički)

Sve je skučeno… soba puna ogledala… svijeće… odzvanjaju imena ljudi odvedenih na Ovčaru…   (Milana Filipović)

Šetnja vojarnom, mnogobrojna vojna vozila, korišteno oruzje, podrumi i kopije zloglasnih logora, skučeni prostori, pohvale predavaču koji je imao strpljenja za naša mnogobrojna pitanja i posvetio nam se u potpunosti. Hvala! (Filip Filipović)

Sad znam zašto Vukovar nazivaju simbolom stradanja u Domovinskom ratu! (Ivana Malec)

Sigurno je grozan osjećaj ostati bez svega, sigurno je grozan osjećaj ostaviti sve za sobom i pokušati ostati živ. Spasiti se, živjeti u tuđem gradu, a razmišljati o svom. Sigurno je grozan osjećaj vratiti se u svoj grad i vidjeti što su drugi učinili od njega. Hvala vodiču Ivanu na njegovoj priči. Treba imati snage prepričati to bez suze u oku. (Valerija Bradić)

… teško mi je slušati o svemu tome jer ne mogu zamisliti kako bi bilo da se to sve ponovi… ovo putovanje potaklo me na nova razmišljanja o Domovinskom ratu…     (Lucija Kašnar)

Kraj našeg posjeta Vukovaru. Krećemo kući pogledom na vodotoranj i zastavu naše domovine, simbol stradavanja Vukovara i osjetim silni ponos što sam rođen i što živim u ovoj zemlji. (Karlo Kranjčina)

8.b

Zašto je do rata uopće moralo doći? (Matej Krsnik)

… zelim zahvaliti braniteljima što se nisu predali… (Franjo Lukinović)

… ne mogu vjerovati da je za okupacije Vukovara jedini i „najsigurniji“ put bio Kukuruzni put. Jeste li kada vidjeli taj put… ja jesam… on je sve, osim najsigurniji.       (Helena Vinković)

… najlošije sam se osjećala kada smo stigli na Ovčaru… i …ušli u hangar… otisci metaka… svijeće… zvijezde na stropu… predmeti ljudskih sudbina… prostorija je mračna, djeluje hladno – kao i događaji koji su se u njoj zbili. Sablasno. (Ivana Dokmanić)

…suosjećam s ljudima… i djecom koja su izmorena pokušavala doći do slobode. Nazalost nisu svi uspjeli! (Nikola Jurić)

Tada još nismo bili ni rođeni tako da prve dojmove nismo u potpunosti razumjeli, a… onda smo stigli na Ovčaru i… zanijemili… postali svjesni… (Marija Milić)

Stanovnici Vukovara neka budu ponosni na svoj grad i neka nikada ne zaborave da je njihov grad – grad pobjede! (Dora Bahčić)

Put je bio dug… ali stigavši u Vukovar shvatio sam koliko je zapravo Vukovar lijep grad, ipak mi je to prvi put da sam u Vukovaru. Hvala vam na svemu!                        (Nikola Sučević)

Ulazeći u bolnicu, onu staru bolnicu, promatrao sam oko sebe uplašena lica… da vam iskreno kazem nije ni meni bilo svejedno… i bilo je sve gore. I tako hodamo bolnicom, gledamo slike zamišljamo kako je bilo… strašan osjećaj! (Matija Forko)

Osjećaj kada znaš da stojiš u hodniku u kojem su jednom prije tebe lezali svi ti ljudi… koji se ni tamo nisu mogli spasiti… u zavojima… bez vode… bez nade. Osjećaj u tom hodniku bio je grozan i tjerao me na plač… stati ispod rupe u stropu istog hodnika koji je jednom, nekad, pogodila „krmača“ još je gori osjećaj, grozne su slike koje padaju ispred mog lica.

Ne mogu opisati osjećaj bivanja u prostoriji u kojoj gore četiri svijeće,… a neprestano odzvanjaju imena branitelja… (Monika Međaković)

Najviše tuge osjetila sam najprije u bolnici, a zatim još više na Ovčari… bolnica kao dom… apsurdno. U glavi su mi se stalno prikazivale slike ranjenih ljudi kojima nedostaju dijelovi tijela… bilo mi je teško zamisliti da sam u prostoru u kojem je svakih nekoliko trenutaka dolazilo sve više i više novih pacijenata, kako im je svaki dan bilo sve teze i teze, ali… ali nisu odustajali.

Ne zaboravimo i borce drugih zemalja. Hvala im! (Patricia Ivanković)

Tako lijepo suosjećati, a opet tako grozno osjećanje bar na tren staviti se u situacije tih ljudi. Ne smijemo zaboraviti! (Nikolina Bokun)

… proganja me još uvijek razmišljanje o ona dva izdvojena kriza među mnogima na groblju… ni godinu dana – sto godina, a dijele istu sudbinu… (Ivan Rogulja)

Zahvalan sam braniteljima jer provodim trenutke u miru! (Mateo Špagnut)

Fotogalerija